Ruski predsjednik Vladimir Putin izrazio je svoje želje kada se sastao s predsjednikom Sirije, Basharom al-Assadom, u Sočiju, u vezi povlačenja svih stranih snaga iz Sirije. Ipak, ruski predsjednik nije objasnio kako će ostvariti povlačenje turskih i američkih vojnih snaga koje drže 50 posto sjevernog i istočnog dijela države. Ove snage imaju vlastite ekspanzionističke planove i geopolitičke ciljeve koji podrazumijevaju veoma dugu okupaciju.

Zapravo, u žiži eksplozivne situacije na Bliskom Istoku na nekoliko frontova, ni od jedne od zaraćenih strana se ne očekuje povlačenje u skorijoj budućnosti. U narednim mjesecima se jedino mogu otkriti planovi koji Bliski Istok guraju ka većem ratu. Stoga, i SAD i Turska smatraju da je potrebno da njihove snage budu na terenu, u blizini najužarenijeg mjesta na svijetu, spremne da intervenišu.

Predsjednik Donald Trump je prije nekoliko mjeseci izjavio da želi povući američke snage iz Sirije. On ne naređuje svojim snagama da napadaju i uništavaju ISIL u blizini al-Hasake i Deri-Ezzora. Dosta vremena je prošlo bez ikakve vojne aktivnosti protiv ISIL-a, što dovodi u pitanje američko prisustvo i njihove navodne namjere da vode rat ekskluzivno protiv te terorističke grupe.

U međuvremenu, Washington drži dva glavna vojna aerodroma i nekoliko baza za velike kontigente na sjeveru, te komanduje sa oko 35.000 militanata, Kurda i Arapa. Također američke, britanske i francuske snage u sjevernim kurdskim predjelima i na istoku, na prelazu al-Tanaf, obučavaju, hrane i održavaju pod svojom komandom dodatnih 30.000 militanata.

Međutim, SAD nisu jedina okupaciona sila u toj oblasti: Turska je preuzela kontrolu nad Afrinom i Idlibom, u kojim se nalazi između 70.000 i 100.000 militanata, uključujući Al Kaidu (u svojoj starijoj verziji Hayat Tahrir al-Sham, takozvana Jabhat al Nusra) u novijoj radikalnijoj verziji Horras al-Deen (Čuvari Vjere). Turska je osnovala škole, nametnula turski jezik i smatra da je ova sirijska teritorija dio Turske.

Sirija nije samo pod prijetnjom na sjeveru: na jugu, Izrael pokušava da se nametne na sirijskom pozorištu. Tokom proteklih godina, Tel Aviv je bombardovao položaje sirijskih i iranskih snaga preko 100 puta.

Eksplozivna situacija u Levantu krenula je i prema Palestini gdje je Trump proglasio palestinsku prijestolnicu Jerusalem (istočnu i zapadnu) za glavni grad Izraela i otvorio novu američku ambasadu u Jerusalemu, što je izazvalo velike nemire među lokalnim stanovništvom.

Kao da to nije bilo dovoljno, Trump je nezakonito izašao iz nuklearnog ugovora s Iranom, ne ostavljajući nikakav prostor za pregovore za svoje evropske partnere, čime je ozbiljno ugrozio američko-evropsko ekonomsko partnerstvo te zaprijetio svim evropskim firmama koje budu sarađivale sa Iranom.

Skoro svakodnevno, Trump je uvodio nove sankcije Iranu, te obnovio sankcije Hezbollahu, glavnom savezniku Irana, kao podsjetnik na to ko je “svjetski neprijatelj” i prema kome će se svijet – a vjerovatno i oružje – trebati okrenuti sada.

Zapravo, prema dobro informiranim izvorima, na Bliskom Istoku održavaju se redovni sastanci na političkom i vojnom nivou, kako bi se razgovaralo i planiralo vezano za narednu vojnu akciju, te gdje se proučavaju ratni scenariji protiv Irana i njegovih saveznika. Scenariji o kojima se razgovara prevazilaze nekoliko desetina krstarećih raketa: mnogo veći rat se sprema, onaj koji će prvo krenuti na Iran, a zatim i na Damask. To je sve zbog činjenica da pobornici promjene režima odbijaju pogledati stvarnost u oči i prepustiti Levant Rusiji i “Osovini Otpora“.

Kao što je navedeno iznad, trenutno ima preko 150.000 naoružanih militanata, na sjeveru i istoku Sirije, spremnih da se ponovo angažuju kada Iran – a vjerovatno i Hezbollah – budu pod direktnim napadom, nesposobni da brane svog sirijskog saveznika. Možda bi se snage pod turskom kontrolom mogle pripremiti za napad na Kurde ili proširiti vlastiti pojas kontrole kako bi stigli do Halepa. U Levantu ništa nije sigurno osim jedne stvari: ništa nije završeno.

Ovo je najpesimističniji scenario koji se primjenjuje u Libanu, Siriji i Iranu, a koji nameće “novi Bliski Istok“ te poraz Rusije indirektno. SAD će biti najveći učesnik sa svojom vojnom mašinerijom – uključujući Izrael – dok su države Bliskog Istoke sretne da finansiraju ovu kampanju. Ustvari, nedavne Trumpove odluke protiv Irana su podigle cijenu nafte koja je dostigla najviši nivo u posljednje 4 godine. Ovo osigurava dodatne finansije svim zemljama koje su spremne da se uključe u novi rat, iako i Iran i Rusija imaju koristi od povećanja cijena nafte.

Međutim, ovakav mogući ratni scenario će snažno odjeknuti nad bliskoistočnim (uključujući Iran) i evropskim stanovništvom jer će rat definitivno – u ovom slučaju – obuhvatiti pomorsku i vazdušnu blokadu, zatvarajući zaljev Hormuza kroz koji teče skoro 20 posto svjetske trgovine naftom. Godine 1988., 2007. i 2008., taj zaljev je svjedočio borbe između SAD-a i Irana. Bilo kakvo zatvaranje zaljeva utjecalo bi na svjetsku trgovinu i cijenu robe širom svijeta.

Ne! Ne očekuje se i od kog da se povuče iz Sirije. Predsjednik Putin može samo da pokušava da sve igrače uključi u političko rješavanje problema, iako zna da nema kontrolu ni nad kim. Putin nema namjeru da bude uvučen u širi rat sa bilo kojom zemljom koja okupira teritoriju u Siriji. Stoga, on nema pretpostavku na osnovu koje bi ikoga mogao “natjerati“ da se povuče.

Damask i Teheran imaju isto realno shvatanje pravila igre, dok su Putinove želje nerealne i daleko od toga da su u ovom trenutku izvodive.

Dok “igra naroda“ postaje sve užarenija, mirovni pregovori su i dalje van domašaja. Bubnjevi rata i dalje odjekuju širom Bliskog Istoka… a možda i mnogo dalje.

http://epogledi.com/bs/autor/elijah-j-magnier/

If you read this reporting and you like it, please don’t feel embarrassed to contribute and help fund it for as little as 1 Euro. Your contribution, however small will help ensure its continuity. Thank you.