Da li SAD ostaje u Siriji zbog ISIL-a ili Irana

Pubished here: http://epogledi.com/bs/vijesti/322/da-li-sad-ostaje-u-siriji-zbog-isil-ili-irana/#.Wny1H4lXRCM.twitter

SAD je 2014. godine predvodio koaliciju 59 država u cilju da okonča širenje ISIL-a, ali ne i da u potpunosti eliminira tu grupu. Skoro godinu, za razliku od Rusije, ova koalicija je vršila ograničene zračne udare protiv terorističke grupe bez plana da uništi glavni izvor njenog postojanja – finansije. Obamina politika je bila dobro definirana: ne žurimo se da uništimo ISIL jer ta grupa služi američkim nacionalnim interesima, i postala je teret na plećima Irana. Sada, Donald Trump slijedi Obamine korake u ovom pitanju, dajući izjave da će njegove trupe ostati na tlu Sirije zbog Irana – očigledno zaboravljajući da Sirija nije američka komfort zona niti prijateljski teren, već iranski komšija. Trumpov pokušaj, nakon samo 12 dana u uredu, da modificira ili suspenduje nuklearni dogovor sa Iranom je pijunski potez u partiji šaha koja za cilj ima pomutiti viđenje pravog problema međunarodne zajednice i američkog naroda. Američka odlučnost da okupira novi komad teritorije na Bliskom Istoku, skoro 15 godina nakon katastrofalne okupacije Iraka, očigledno nije za javnost.

Ali kako je SAD mogla i pomisliti da je to realan cilj?

Kada je Barack Obama objavio rat ISIL-u, njegove snage nisu obraćale pažnju na suštinski razlog postojanja ove grupe, a to je novac. ISIL je dnevno zarađivao oko 1,5 miliona američkih dolara prihoda od crnog zlata, odnosno ilegalnog izvlačenja nafte iz zauzetih naftnih polja širom Sirije i Iraka. Obamin ured je pokušao svijetu prikazati da je očuvanje okoliša i prirode glavni razlog manjka akcije, što se ne čini kao razuman razlog za koaliciju 59 država. Očigledno, to je bilo više bitno nego ogromno uništavanje, opasnost i patnja koju je ISIL izazivao širom Bliskog Istoka, Azije, Afrike i u blizini Evrope. Izrael je bio mnogo direktniji od SAD-a, kazavši pravi razlog iza američkog uplitanja – “Preferiramo ISIL više nego Iran“, izjavio je izraelski ministar odbrane Moshe Yaalon.

Iran je bio u potpunosti posvećen Siriji, šaljući naftu (većina sirijske energije je u prvih pet godina rata bila u rukama ISIL-a, Al Qaide i njihovih saveznika), novac (plaćajući državne zaposlenike i vojsku), medicinsku pomoć (stvarajući farmaceutsku industriju koja je zamijenila onu uništenu u ratu), i oružje (proizvedeno u Iranu i kupljeno ruskim novcem u ime Damaska).

Iran je također poslao 12.000 ljudi iz svojih Specijalnih snaga unutar Iranske Revolucionarne Garde (IRGC), iračkih saveznika (Asaeb Ahl al-Haq, Harakat al-Nujaba’, i dr.), te Pakistanaca i Afganistanaca koji su živjeli u Iranu i bili dio Revolucionarne Garde. Pored toga, libanski Hezbollah je poslao hiljade boraca na ratišta širem Sirije da pomognu vladajućim snagama. Broj ovih boraca varira po potrebi i razvoju događaja iz razloga što se ratuje na nekoliko područja.

Iran je ponudio kopnene snage, zajedno sa sirijskom vojskom, ruskim zračnim snagama, nadajući se da će ova kombinacija kroz vojnu koordinaciju promijeniti tok rata na Levantu u korist Damaska. Iransko-ruska intervencija je uspjela zaustaviti “promjenu režima“ – dugo zagovaran čin od mnogih država regije, Evrope i Amerike, koji su to imali kao glavni cilj makar ih koštalo i nestanka multietničkog sekularnog sistema koji Sirija uživa, te njegove zamjene netolerantnim radikalnim islamskim sistemom koji dominira u skoro svim frakcijama koje podržavaju ove zemlje. To je svijet svjedočio i shvatio tokom šest godina rata u Siriji. Međutim, američki sekretar John Kerry je opisao te frakcije i ekstremiste (ISIL, Al Qaida i dr.), kao “vrhunske borce“.

Kerry je otišao korak više i otkrio da su mnoge zemlje na Blikom Istoku (uključujući Saudijsku Arabiju, Izrael i Egipat) prije 2015. godine, molile za bombardovanje Irana, zakletog neprijatelja Saudijske Arabije i SAD-a. Iran je postao neprijatelj broj jedan tokom rata u Siriji – dok su Izraelci u međuvremenu prihvatili ISIL kao novog susjeda, kojeg je bilo moguće kontrolisat za razliku od Irana i Hezbollaha. Također, Saudijska Arabija je spremna i voljna finansirati bilo kakvu vojnu grupu ili državu koja za cilj ima zaustavljanje šiitske ekspanzije koju nalaže Iran i njegov Ustav. Donald Trump je ugledao priliku: bio je spreman uzeti milijarde američkih dolara, a zauzvrat pružiti uporište vehabijsko-tekfirskoj ideologiji i njihovim “naučnicima“. SAD se nadao poboljšati vlastitu ekonomiju, a u isto vrijeme baciti Iran na koljena, što je već dugo vremena najbitniji cilj američke vlade.

Američko-iranska prošlost

Američki pokušaji da kontroliraju i nametnu vlastitu dominaciju nad Iranom korijene vuku iz 1953. godine. Američko Nacionalno sigurnosno vijeće je objavilo dokument koji potvrđuje ogromne resurse korištene od strane CIA-e te njenog cjelokupnog uplitanja u uspješan vojni udar 1953. godine, pod kodnim nazivom TPAJAX. Amerikanci su uspješno zbacili demokratski izabranu vladu premijera Mohammeda Mosaddeqa, time mijenjajući historijsku putanju Irana.

Američki predsjednik Dwight Eisenhower je taj koji je pokrenuo vojni udar i instalirao “američku lutku koja je dugovala svoju vlast Zapadu i zauzvrat morala zadovoljiti potrebe svojih sponzora“, kako je opisao John Limber (“Pregovori sa Iranom“, 2009) dolazak na vlast Šaha Reze Pahlavija. Amerika je postala novi kolonijalni gospodar (mijenjajući Englesku) te je ponizila iranski narod i državu kroz instaliranje Šaha. Mosaddeq je otišao, ali su isti problemi ostali. Engleska – koja je smatrala Irance “beskorisnom i bezvrijednom nižom ljudskom rasom“ – je podržala vojni udar jer su se bojali Mosaddeqovog nacionalizma, ukidanja monarhije, i odluke da jednom za sva vremena zaustavi engleski utjecaj i manipulaciju iranske politike i bogatstva – te su se ponajviše bojali nacionalizacije iranskih naftnih polja.

Eisenhower je uveo program pod nazivom “Atomi za mir“ koji je trebao pomoći iranskom nuklearnom programu, te je prodao Iranu nuklearni reaktor od 5 megavata 1967. godine, slijedeći savjete svojih suradnika. Među njima su bili Donald Rumsfeld, Paul Wolfowitz i Dick Cheney koji su igrali efikasnu ulogu u nagovaranju Šaha da pokrene nuklearni program i kupi svih osam reaktora. Premijer Mehdi Bazargan (šef prve revolucionarne vlade) je odmah po dolasku na vlast zaustavio taj projekat i prekinuo američke pregovore. Ovdje vidimo da je SAD lično uputila Iran ka nuklearnom razvoju. Mnogi od problema koje je SAD izazvao u svijetu su zbog vlastitih nepriznatnih preokreta.

SAD je Šaha proglasio “kraljevskim diktatorom“ – u saglasnosti sa zapadnjačkim vladama (SAD i Izrael su odigrali glavnu ulogu prema navodima profesorima Richarda Cottama). Šah je bio odgovoran za “katastrofalna kršenja osnovnih ljudskih prava“ – septembar 1978., Crni Petak i SAVAK su neki od primjera. Međutim, istini za volju, zapadnjačka “moralna načela“ nisu važila za SAD i njihov odnos prema drugim državama. Ta načela su korištena samo da se opravda smjene režima koji njima ne odgovaraju. SAD je tokom cjelokupnih pregovora sa Iranom od 1953. pa do danas, pokazao samo jednu stvar, a to je da oni ustvari nemaju nikakvih moralnih principa.

Tokom 1979. godine, Iranska Revolucija je uklonila Šaha, zaustavila sve vojne pregovore sa SAD-om, otvoreno izjavila antipatiju i neprijateljstvo prema SAD-u, te je zatvorila američke diplomate. Predsjednik Jimmy Carter je odmah naredio da se zamrznu iranska sredstva u američkim bankama, te je pokrenuo dugi proces sankcija protiv Irana.

Od 1979. godine, svaki američki predsjednik je ili podržao ili proširio paket sankcija protiv irana (1979, 1980, 1987, 1995, 2006, 2010, 2011, 2017, 2018) i to ponajviše jer iranski vrh i dan danas kao i nekad, odbija američki utjecaj i američku manipulaciju na Bliskom Istoku. SAD i saveznici nikada nisu brinuli za slobodu stanovništva niti bilo kakva “zapadnjačka načela“, kada su podržali rat Saddama Husseina sa Iranom. Čak su i ponudili hemijsko oružje diktatoru, da ga iskoristi protiv Irana kao i protiv vlastitog stanovništva na sjeveru. Svijet je sve to, kao i inače, posmatrao u tišini.

Njihov cilj je bio i zauvijek će biti, da uspore i unište iransku ekonomiju i potčine državu američkoj volji. Očigledno se nadaju da će stanovništvo izgubiti nadu i pobuniti se protiv Islamske Republike, te da će bogatstva Irana opet doći u njihove ruke.

Tokom godina, nakon što je iračko-iranski rat završio, Iran se iznova nekoliko puta indirektno sukobljavao sa Zapadom i saveznicima, ostvarujući pobjedu za pobjedom. Afganistan, Irak, Liban, Sirija pa i Jemen, Iran jednostavno ne gubi: šta više, Iran stvara ideološke saveznike koji su se spremni oduprijeti američkoj zoni utjecaja širom Bliskog Istoka. Cilj Irana nije da stvara proxy frakcije – kako ih zapadnjaci zovu – već saveznike koji vjeruju u podršku slabijima (Mustath’ afeen) protiv jačih: tačnije, da zaustave američku dominaciju širom Bliskog Istoka.

SAD smatra da ih Iran ponižava time što drži njihove mornare u zatočeništvu (iako ih je 10 oslobođeno nekoliko sati poslije sa sramnim slikama koje pokazuju američku slabost i potčinjenost), te kao odgovor na to uzima taoce kao nedavnog američkog Iranca kojeg su oslobodili tek kao rezultat razmjene. Što se Irana tiče, Islamska Republika vjeruje da SAD želi da je ponizi, potčini te osvoji čime bi porobila stanovništvo Irana, te preko tog istog stanovništva došla do velikih bogatstava ove države. Tehran smatra da je glavni cilj SAD-a vladanje Bliskim Istokom, iscrpljivanje ogromnih bogatstava ove regije, time što će podržavati sektaške ratove, prodavajući oružje i održavajući arapske zemlje u slabijem položaju. Doista, obrnuto od ujedinjenja i stvaranja jakog kontinenta koji sjedi na gigantskim rezervama energetskih resursa.

Donald Trump i Iran

Postoji rašireno vjerovanje da Donald Trump ne želi da zaustavi iranske nuklearne pregovore, iako tvrdi suprotno. On konstantno odugovlači sa svojom odlukom (prošli ultimatum je bio dodatna četiri mjeseca), i to zbog sljedećih razloga:

1. Želi skrenuti pažnju svjetske javnosti sa američke okupacije Sirije
2. Da sakrije činjenicu da SAD čuva dio teritorije pod upravom ISIL-a, jer poraz te grupe ne odgovara interesima SAD-a
3. Da nastavi ucjenjivačku politiku prema Saudijskoj Arabiji pokazujući agresivnost prema Iranu,
4. Da služi interesima Izraela, američkog glavnog saveznika, i da uživa podršku izraelskog lobija u SAD-u, za vlastitu ponovnu kandidaturu
5. Da spriječi udaljavanje Evropu

 

Veliki Ayatollah Khamenei smatra Trumpove konstantne prijetnje Iranu kao inicijativu da održi Islamsku Republiku jačom nego ikada. Sayyed Ali Khamenei je savjetovao vrh Irana da primjer potraže u Kini, državi koja je primjer samoodrživosti te da se udalje od zone utjecaja SAD-a. Međutim, pragmatična vlada pod vodstvom predsjednika Hassana Rouhanija je insistirala na otvaranju prema Zapadu i potčinjavanju njihovim nuklearnim zahtjevima.

Rouhani, slijedeći nuklearni dogovor sa pet stalnih članica UN-a i Njemačkom, je pozvao iranski narod na otvaranje Zapadu i povećanje trgovinske razmjene sa svijetom. Iranski predsjednik očigledno nije svjestan da SAD, insistirajući na zaustavljaju nuklearnih pregovora, pokazuje nezainteresovanost za bilo kakvo partnerstvo, te u skladu s tim radi na svrgavanju vlade.

Pat pozicija između SAD-a i Irana oko nuklearnih pregovora neće smanjiti iranski utjecaj na Bliski Istok, pogotovo na Liban, Siriju, Irak, Afganistan i Jemen. Čak suprotno, ta pozicija neće dozvoliti širenje američkog utjecaja ka iranskim saveznicima, nebitno koje boje je vlada u Tehranu.

Iran zasigurno neće pregovarati novi nuklearni sporazum te se oslanja na Evropu da bude odlučna, te provede sadašnji ugovor pravovremeno. Evropi treba Iran jer islamska Republika je dio nacionalnog vijeća kontinenta te u isto vrijeme dobra zaštita protiv terorističkih napada. Evropa je iskusila dovoljno ratova te cijeni činjenicu da Iran radi na zaštiti centralnih vlada širom Bliskog Istoka, primjer je Irak, gdje je Teheran pritekao u pomoć Bagdadu dok je SAD samo posmatrala sa strane, gledajući ISIL kako se širi, te kada je Teheran pritekao u pomoć Damasku, koji je bio pod prijetnjom radikalnih ekstremista. Ovakvi Iranci i njihovi saveznici su partneri koje Evropska Unija treba, a za koje je spremna da se udalji od SAD-a, kontinenta koji je predaleko da bi bio pod ikakvom prijetnjom bliskoistočnih ekstremista.

Ali Iran ne može da se natječe sa američkom medijskom mašinerijom, koja formira većinu svjetskog mijenja. Zapadnjački mediji prikazuju Iran kao agresivnu državu te ga verbalno napadaju, kao i većinu bliskoistočnih država, optužujući da krši ljudska prava. Istina je da su bliskoistočni principi ljudskih prava daleko od idealnih. Međutim, nijedna država na svijetu se ne može takmičiti sa SAD-om po haosu koji je napravljen kao rezultat njene vanjske politike, a u to ulaze promjene režima, kršenja ljudskih prava, ubijanja nevinih; a tu temu mediji nikada ne plasiraju. Američka moralna načela su danas veoma slaba. Jedina bitna stvar je koliko novca se može izvući iz bogatih država, zanemarujući vlastitu historiju kršenja ljudskih prava, izvoza terorizma i govora mržnje.

Iranski režim je etiketiran kao izvoznik revolucije i optužen za finansijske malverzacije širom Bliskog Istoka. Ali Iran nikada nije zanijekao svoj vjerski cilj da pomaže potlačenima, te samim time trenira i naoružava grupe koje su spremne istjerati SAD iz Bliskog Istoka. Pitanje je može li se Iran takmičiti sa milijardama dolara vrijednim naoružanjem koje SAD prodaje na Bliskom Istoku? Ili sa američkom ilegalnom okupacijom suverenih teritorija (Afganistana, Iraka i Sirije) – plus treniranjem militanata uključujući sirijske džihadiste  tekfirije koji su odgovorni za napade širom Afrike, Azije, Evrope pa čak i Amerike?

Iran je dosta dobro prisutan u Siriji i sada je već prekasno da SAD preokrene rezultat rata u Siriji. Američka okupacija – suprotno od onog što državni sekretar Tillerson govori – će vjerovatno biti još jedan propali pokušaj američkog širenja koji pokazuje da Amerikanci nisu ništa naučili iz svoje prošlosti. U bilo kojem slučaju, put između Teherana – Bagdada – Damaska – Bejruta je sigurno uspostavljen i ne prelazi preko bilo koje američke teritorije u sjeveroistočnoj Siriji.

Naravno, američke snage smještene u Al-Tanafu i Al-Hasaki mogu pokušati ucjeniti sirijsku vladu tokom mirovnih pregovora, ili možda usput prebrojati broj kamiona koji putuje na liniji Teheran-Bejrut, te motriti kopnena kretanja između tih gradova – međutim koja je svrha toga?

Može li Donald Trump odgovoriti na jednostavno pitanje: Kako to SAD i njeni saveznici mogu izvući korist iz američke okupacije neke od teritorija na Bliskom Istoku? To samo može stvoriti još više haosa i naštetiti američkoj poziciji supersile, koja konstantno gubi od Irana i njegovih saveznika.